Ivan Brdar, livanjski heroj koji je poginuo braneći Vukovar

Dva dana kasnije, 12, listopada 1991. godine, u večernjim satima, u blizini raskrižja Preradovićeve i Duge ulice, u jednom dvorištu, Ivan Brdar smrtno je ranjen. Preminuo je na rukama Nikice Burića – Samoborca. Posljednje riječi bile su mu: “Pozdravi mi s…”, Nikica pretpostavlja kako je htio reći sestre, pa potom dodaje: “Prošao sam brojna ratišta, Vukovar, Maslenicu, Južno bojište, susreo sam puno branitelja, ali teško da sam sreo hrabrijeg čovjeka i ratnika od Ivana Brdara. Kada smo ga donijeli onako krvavog u bolnicu, očajan i ljut, rekao sam dr. Njavri – Ovaj je zaslužio da ga fino operete, ako ne najbolji, bio je najhrabriji na Sajmištu”.

Govoreći o Ivanu Brdaru, Nikica Burić ispričat će još jednu neobičnu priču. Prigodom jednog zajedničkog odlaska u štab, dva dana prije Ivanove pogibije te nakon toga odlaska u bolnicu u kasnim satima kako bi posjetili ranjene suborce, jedna od medicinskih sestara ponudila im je kavu. Sjeli su za stol u maloj prostoriji, a Ivan – reći će Nikica – koji je za djecu po skloništu uvijek imao nešto u džepovima, desetogodišnjoj djevojčici koja se tamo motala oko stola, budući da ništa drugo nije imao kod sebe, skinut će s kape malenu šahovnicu. Tamo je bila i djevojčica, otprilike, pet do šest godina, za nju nije imao više ništa. Odjednom, skinuo je s vrata zlatni lančić, stavio ga na njen i rekao joj: “Tebi ću ovaj lančić posuditi, ako preživim, vratit ćeš mi, ako ne, zadržat ćeš ga za uspomenu na mene”. Nikici, koji ga je pogledao, rekao je: “Meni, ionako, više neće trebati”.

“Rekao sam mu kako priča gluposti, ali već tada sam imao čudan, neugodan osjećaj”, dodaje Burić. Desetogodišnja djevojčica bila je Jelena Zera, a petogodišnja, Ivona Asađanin. Očevi obje djevojčice bili su vozači hitne pomoći u bolnici. Obojica su živi dočekali slom obrane grada, obojica su deportirani na farmu Ovčara i tamo mučki ubijeni.