Politički mađioničar Ivan Vukadin: Kako sakriti vjetrenjaču iza papira starog 16 godina?

Zvuči kao loša komedija? Zvuči apsurdno? Možda, ali upravo to je trenutna politička stvarnost u Herceg-bosanskoj županiji. U glavnoj ulozi je premijer Ivan Vukadin.

Suočen s rastućim i sve neugodnijim pritiskom javnosti oko dodjele unosnih koncesija za vjetroparkove, posebice onih vezanih uz atraktivnu lokaciju Čadilj, predsjednik Vlade HBŽ-a našao se u nezavidnoj poziciji. Umjesto da građanima, čijim novcem i resursima upravlja, ponudi transparentne i konkretne odgovore o aktualnim odlukama svoje Vlade, Vukadin je krenuo u ofenzivu. 

No, to nije ofenziva argumenata, već klasična politička taktika preusmjeravanja pažnje, metoda koja u ovom trenutku više odiše političkim očajem nego ozbiljnim državništvom.

Ako se stvori dovoljno buke oko (daleke) prošlosti, nitko neće pitati za odgovornost aktualne vlasti

U posljednje vrijeme svjedočimo pravoj medijskoj ofenzivi u kojoj se sustavno i planski poseže za dokumentima starim gotovo dva desetljeća. Radi se o materijalima iz 2010. godine, iz razdoblja koje obuhvaća tri potpuno različite vlade i jedan sasvim drugačiji politički kontekst. Ti papiri, koje se sada pokušava predstaviti kao krunske dokaze nečega, nemaju apsolutno nikakve izravne veze s trenutnim koncesijama u županiji. Nemaju veze ni s konkretnim slučajem vjetroparka Čadilj, koji je danas goruće pitanje.

Cilj ove medijske operacije je očit, stvoriti dimnu zavjesu. Vukadinova administracija pokušava u javnosti stvoriti dojam opće krivnje, mantru „svi su isti, svi su radili isto“. Ideja je jednostavn, ako se stvori dovoljno buke oko prošlosti, nitko neće pitati za odgovornost aktualne vlasti u sadašnjosti.

U ovoj predstavi premijer nije sam. Posebno je indikativna uloga predsjedatelja Skupštine HBŽ-a, Joze Ćosića (HDZ 1990), koji zajedno s Vukadinom aktivno sudjeluje u ovom skretanju fokusa. 

Umjesto da sjednice Skupštine budu mjesto gdje se traže i daju odgovori o proceduri dodjele koncesija, o transparentnosti tih procesa i eventualnim sukobima interesa, pažnja se sustavno, gotovo nasilno, preusmjerava na davnu prošlost.

Prave se da tamo nisu bili, ali…

Najproblematičniji, a ujedno i najapsurdniji primjer ove taktike jest pokušaj da se vjetropark Široka Draga, projekt tvrtke Smart Green Energy, prikaže kao nekakva „HDZ-ova koncesija“. 

Problem s tim argumentom? Sam Ivan Vukadin se osobno, i to vrlo rado, pojavljivao na događajima vezanim uz taj isti projekt. Fotografirao se i bio prisutan prilikom dobivanja građevinske dozvole, u trenucima kada tamo nije bilo nikakvog vidljivog sudjelovanja predstavnika HDZ-a BiH. 

Sada se taj isti projekt, na kojem je skupljao političke bodove, koristi kao štit u obrani, iako je riječ o koncesiji dodijeljenoj u kontekstu koji nema izravne poveznice s HDZ BiH u tom trenutku.

Duboka zabrinutost Vukadinovog uskog kruga ljudi

Ovakav paničan pristup sugerira samo jedno, duboku zabrinutost unutar Vukadinovog uskog kruga ljudi. Postoji jasan strah da bi pitanje netransparentnih koncesija moglo postati pretežak, možda i presudan teret u nadolazećem predizbornom razdoblju.

Umjesto da se javnosti predstave jasni podaci, uvjeti ugovora, provedeni natječaji (ili objašnjenje njihovog izostanka), konkretne financijske koristi za županijski proračun i stvarni utjecaj na lokalno stanovništvo, odgovor vlasti je nervozno kopanje po arhivama.

Dodatnu notu apsurda, koja graniči s amaterizmom, daje činjenica da se u medije puštaju dokumenti iz županijske arhive na kojima su još uvijek jasno vidljivi prijemni pečati protokola Vlade. Ti pečati nisu uklonjeni, što jasno ukazuje na nedovoljnu, ubrzanu pripremu materijala prije njihove javne upotrebe. Kao da je hitnost da se „nešto, bilo što, objavi“ bila daleko veća od želje da se to učini profesionalno i smisleno.

Prašina iz arhiva ne daje odgovore

Vukadinova strategija „svi su krivi“ stara je koliko i sama politika. Ona možda može privremeno odgoditi neugodna pitanja, možda može na par dana zbuniti javnost, ali rijetko kada uspijeva dugoročno. Građani Herceg-bosanske županije nisu naivni i sve glasnije traže konkretne odgovore za danas i sutra:

• Tko je točno dodijelio koncesiju za Čadilj?

• Pod kojim su točno uvjetima ti ugovori potpisani?

• Koje su procedure ispoštovane, a koje zaobiđene?

• Kakav će biti stvarni učinak na proračun iz kojeg se financiraju bolnice i škole, a kakav na okoliš u kojem ljudi žive?

Arhivski dokumenti iz 2010. godine na ova pitanja neće dati odgovor. Ako predsjednik Vlade doista vjeruje u ispravnost i poštenje svojih poteza, najbolji i jedini način da to dokaže nije rudarenje po starim papirima, već puna transparentnost oko aktualnih odluka.

Jer na kraju dana, panika se najčešće i najbolje vidi upravo tada, kada netko umjesto jasnih argumenata i brojki, javnosti nudi samo prašinu iz podrumskih arhiva. Pravi odgovori očito nisu za javnost, a vjetrenjače se ipak ne mogu sakriti iza papira.