Obljetnica smrti fra Ivice Baketarića, 1. 9. 2014.

Fra Ivica, sin Stipe i Jele Baketarić r. Marić, rođen je u Mostaru 25. travnja 1982. Krstio ga u Rumbocima 8. svibnja 1982. župnik fra Ivan Krešo. Osnovnu školu završio je u Rumbocima (1989. – 1993.) i Ripcima (1993. – 1997.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1997. – 2001.). Franjevački habit obukao je u Kiseljaku 14. srpnja 2001. pred provincijalom fra Mijom Džolanom. Godinu novicijata proveo je na Gorici kraj Livna, gdje je 7. srpnja 2002. pred provincijalom Džolanom položio prve redovničke zavjete. Doživotne zavjete položio je na Petrićevcu 14. rujna 2006. pred vikarom Provincije fra Mironom Sikirićem. Na temelju svjedodžbe Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, 25. rujna 2002. upisan je na Franjevačku teologiju u Sarajevu, gdje je završio dvanaest semestara (2002. – 2008.). Vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić zaredio ga je za đakona u Sarajevu 3. prosinca 2007., a za prezbitera 29. lipnja 2008. Mladu misu proslavio je u Rumbocima 10. kolovoza 2008.

Obnašao je službu župnog vikara u Bugojnu (7. srpnja 2008. – 2. srpnja 2012.) i Livnu (2. srpnja 2012. – 1. rujna 2014.), a uz to i dužnosti regionalnog asistenta Franjevačke mladeži za fojnički i livanjski kraj, duhovnika molitvene zajednice i predstavnika Katoličke crkve u Odboru za međureligijsku suradnju u Livnu, gdje je doprinosio razvoju međureligijskog dijaloga, suživota i pomirenja u BiH. U 33. godini života i 13. redovništva fra Ivica je smrtno stradao 1. rujna 2014. u prometnoj nesreći na cesti Tomislavgrad – Šujica, ispod sela Mokronoga. Uz cestu na mjestu tragedije stoji spomen-ploča s njegovom slikom. Sahranjen je 3. rujna 2014. na groblju u Ripcima, među fratrima ramskoga samostana.

Fra Ivica je proživio svoj mladi život s punim poštovanjem prema svima, temeljit i odgovoran, precizan i dostojanstven u svim komunikacijama s ljudima. Bio je pun sreće, zadovoljstva, vedrine, franjevačke radosti, osjećajnosti, susretljivosti i neposrednosti. Svojom jednostavnošću, blagim osmijehom i pozitivnom energijom privlačio je ljude oko sebe i pozitivno zračio svojim optimizmom. Bio je mirne i ugodne naravi, korektan u međuljudskim odnosima, ali vrlo osjetljiv. Težio je za čistim ljudskim odnosima. U životu i obvezama prema zajednici bio je odgovoran, uredan i prihvaćen. Radost, sreću i duševno raspoloženje prenosio je na sve ljude, mlade i stare, s kojima se susretao od Rame i Sarajeva do Bugojna i Livna. Bio je dovoljan samo pogled i ljudi su u fra Ivici prepoznavali istinskog sljedbenika sv. Franje, prijatelja, brata, fratra, ljudinu… Posjedovao je afinitet za likovnu umjetnost i književnost te istančan osjećaj za siromašne i bolesne, stoga je kod svih s kojima se susretao ostala velika praznina. Uvijek otvoren za druge, nipošto nije živio samo za sebe. Tako je iza sebe ostavio živ spomenik, iako krhak, među onima koji su ga poznavali, cijenili i voljeli.

Izvor: fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame